Često se vraćam crtežu i slici, i podjednako me privlači svaki taj način izražavanja. Plakati su, kao ideja, uvijek prisutni. Njih provlačim kroz sve radove počevši od slike s fragmentiranim prikazom informacija do skulpturalnih oblika.
Inspiriran različitim utjecajima i referencama počeo sam proučavati vlastitu psihu, te kroz introspekciju prevoditi ono što osjećam prema svijetu na svoj osobni jezik figurativnog slikarstva - pun alegorija i metafora.
Ono što mene zanima u slikarstvu je dijalog koji se stvara između mene i materije s kojom radim.
Pitala sam se što zapravo želim prikazivati, a odgovori su se kretali između prirode – radi težnje za primarnim, i apstrakcije – radi vlastite otuđenosti od svijeta.
Djetinjstva kao takvog se ne sjećam i zapravo mi je bilo zanimljivo vratiti se u djetinjstvo u nekom drugom smislu, slikajući u različitim tehnikama i formatima, te s različitim emocijama.
Uvijek su me inspirirale podloge. Kod grafita, riječ je bila o hodanju gradom i uočavanju potencijalnih površina za crtanje. Kod rada u atelijeru, motiviran sam podlogama koje mogu odnijeti u studio te početi stvarati.
Inspiracija kao semantički pojam u umjetnosti uprljana je vlastitom otrcanošću. U mom slučaju, radi se više o nekoj vrsti osobne primoranosti na djelovanje.
Stvaralačka energija je najbolja i najljepša stvar kod svih ljudi. Nadam se da ni kod koga neće nikada presušiti jer je zdrava i jer smo živi kada je osjećamo. Ona treba ostati bitna.
Nije me strah da bi moj rad mogao izazvati negativna mišljenja ili reakcije jer je umjetnički poziv prvobitno rizičan, a ono što je u umjetnosti najinteresantnije jest kad se taj rizik dosljedno sprovodi i osjeća u nečijem radu.
Moji predimenzionirani figuralni portreti upućuju na intimizirajuću poveznicu između promatrača i samog rada.
Fascinira me pokret i kretanje po formatu za vrijeme trajanja skladbe, što me dovodi do bestežinskog osjećaja sličnog osjećaju zarona.
