Likovne tehnike, 101
Kao pasionirani ljubitelji umjetnosti, ali i oni nešto manje upućeniji, zasigurno ste se mnogo puta našli pred umjetničkim djelom – pitajući se kojom je ono tehnikom izvedeno. Pritom, ukoliko se pokraj njega našla kakva legenda koja vam je navedeno ukratko i odgovorila, iduće što ste se vjerojatno pitali jest po čemu se to sve likovne tehnike razlikuju... Iako bi ovakvo pitanje zahtijevalo odgovor mnogo duži od onoga koji ćemo vam ponuditi, u članku koji slijedi upoznat ćemo vas – ili barem podsjetiti – na osnovne tehnike u likovnim umjetnostima. Nadamo se, također, da će vam nakon čitanja teksta biti lakše navigirati kroz umjetnička djela u našem kolekcionart inventaru, ili samo prilikom vašeg idućeg posjeta omiljenom muzeju.☺
Slika(rstvo) kroz povijest
Još od praskozorja čovječanstva ljudi su iskazivali potrebu za umjetničkim izražavanjem, pa su tako nastali prvi slikani prikazi na zidovima špilja u Altamiri i Lascauxu, stari gotovo 15.000 godina. Motivi koje prapovijesni ljudi odabiru predstavljali su izvor njihova maštanja ili štovanja, a naslikani su skromnim zemljanim bojama pronađenima u neposrednoj okolini među kojima prevladavaju smeđi, žuti i crveni oker. Idućih desetak tisuća godina nastavljena je tako započeta praksa oslikavanja prostora u kojima su ljudi (pa čak i oni umrli) obitavali, te stoga poznajemo slikane prikaze iz egipatskih grobnica, kretskih i mikenskih palača, starokršćanskih katakombi ili antičkih rimskih vila. Čak je i u idućim stoljećima tehnika fresko oslikavanja zidnih površina bila intenzivno zastupljena, no velika novost koju donosi razdoblje renesanse jest otkriće uljenih boja, čime one preuzimaju primat u slikarstvu te otvaraju put k modernoj umjetnosti.
Podjela likovnih tehnika
Iako navedeni ubrzani povijesni presjek svjedoči o kontinuitetu određenih tehnika – primjerice fresko slikarstva – tijekom dugog razdoblja, on zapravo ukazuje i na jednu od najosnovnijih podjela u tehnikama slikarstva, a to je ona na krute i tekuće.
Glavna kruta tehnika je pastel, dok u tekuće ubrajamo akvarel, gvaš, temperu i spomenutu fresku. Pored njih, umjetnici se služe i tehnikama koje već sadrže boju u samim materijalima poput mozaika (kamen), tapiserije (vuna), vitraja (staklo), batika (svila) i drugih.
Međutim, kako bismo čitatelju lakše približili prlično složenu podjelu likovnih tehnika na općenitoj razini, držat ćemo se kriterija kojima su one podijeljene na likovnim akademijama diljem svijeta. U tom kontekstu, likovne tehnike najprije ćemo definirati kao sve materijale i načine na koji ih umjetnici koriste pri umjetničkom oblikovanju nekog likovnog djela. Prema ovoj definiciji, glavna podjela likovnih tehnika jest ona na:
crtačke,
grafičke,
slikarske,
i kiparske tehnike.
Crtačke tehnike
Među najpoznatije crtačke tehnike spadaju: olovka, ugljen, kreda, flomaster i tuš.
Grafičke tehnike
Grafičke tehnike predstavljaju čitav jedan svijet za sebe, pa smatramo kako njihova detaljna podjela neće značiti mnogo prosječnim uživateljima umjetnosti poput nas samih. Ipak, pokoju riječ o grafikama priredili smo za vas u priči Što je i kako nastaje grafika?. Nadodajmo ovdje još da za sve slikarske tehnike osim grafičkih kažemo da su direktne jer njihova slika nastaje tako da se boja nanosi neposredno na dvodimenzionalnu podlogu, dok se kod grafičkih to čini preko određene šablone, odnosno matrice.
Slikarske tehnike
Slikarske tehnike, koje predstavljaju zapravo srž ovoga članka, u osnovi dijelimo na već spomenute krute, tekuće i tehnike oslikavanja samim materijalom.
Kao glavnu suhu tehniku izdvajamo pastel, kojeg čini bijela kreda pomiješana s bojom u prahu. Iako postoje razne vrste pastela, npr. voštani ili uljni pastel, samo je suhi pastel onaj u pravom smislu te riječi. Kao slikarska tehnika pastel se nanosi na papir koji dobro prihvaća fini obojeni pastel prah.
Tekuće tehnike započinjemo s akvarelom (od lat. aqua: voda), tehnikom slikanja pri kojoj voda služi za otapanje boja u krutu obliku ili u tubama. Prilikom slikanja akvarelom podloga ima izuzetno važnu ulogu jer se vidi ispod prozirnog (lazurnog) tankog sloja boje. Pri radu se stoga često koristi poseban akvarelni papir sa zrnatom teksturom. U tehnici akvarela izvještili su se poznati impresionistički slikari poput Claudea Moneta, Pierre-Augustea Renoira, Edgara Degasa i Vincenta van Gogha, a u hrvatskoj povijesti umjetnosti po akvarelima je posebno ostala upamćena slikarica Slava Raškaj.
Gvaš je tehnika slikanja srodna akvarelu, a naziv joj potječe od francuske riječi gouache koja označava poseban tip slikanja vodenim bojama (od tal. guazzo – močenje), rezultat kojega je (za razliku od akvarela) gusta i neprozirna slika.
Kod gvaša se pigment boje miješa s bijelom bojom – koja zamjenjuje bjelinu papira prisutnu kod akvarela – te veže na podlogu ljepljivom tvari (gumiarabika, tutkalo) otopljenom u vodi. Boja se zatim nanosi u gustim namazima koji potpuno prekrivaju podlogu na kojoj se slika (papir, pergament, drvo, bjelokost, platno).
Tempera je slikarska tehnika u kojoj boju dobivamo miješanjem smrvljenog pigmenta s otopinom ljepila i vezivnog sredstva. Takva boja je gusta pa se kod upotrebe dodatno razrjeđuje vodom, odakle joj i ime – riječ tempera dolazi od latinske riječi temperare, što znači miješati. Tempera dobro prijanja uz podlogu slike (drvo, papir, platno, staklo i sl.), ali su joj tonovi bez nijansi i sjaja. Najviše se rabila u srednjovjekovnom štafelajnom slikarstvu. U 15. stoljeću temperu su potisnule boje otopljene u ulju (uljeno slikarstvo). U novije doba temperom se služe uglavnom naivni slikari pri slikanju na staklu.
Uljeno slikarstvo označava slikanje pigmentom pomiješanim s različitim sušivim uljima – poput lanenog, makovog, orahovog ili ulja šafranike. Uljene boje su masne, polagano se suše, a donji slojevi mogu se nazirati kroz gornje namaze. Sukladno tome, slikanje u ovoj tehnici poznaje način lazurnog slikanja, pri kojem nastaje tanak i proziran namaz boje ispod kojeg je moguće nazrijeti slikarsku podlogu. Nasuprot tome, nanošenje boje u debelim slojevima pri kojem se dobiva gusta površina nazivamo pastozno – ili impasto slikanje.
Slikanje uljenim bojama omogućava postizanje najboljih izražajnih sredstava: veliku fleksibilnost, bogatu i gustu boju, širi raspon od svijetle do tame te gotovo neograničeni broj tonova. Uljeno slikarstvo nije izmišljeno odjednom, već su tehnikom eksperimentirali te ju konačno usavršili sjevernoeuropski majstori rane renesanse, nakon čega njezin utjecaj prelazi na slikare Apeninskog poluotoka.
Određena ograničenja slikanja uljem – ponajprije sporost procesa u kojem je ponekad potrebno izvjesno vrijeme da bi se jedan sloj boje osušio prije apliciranja drugog – umnogome je riješio izum akrilnih boja. Akrilik kao univerzalna slikarska tehnika posjeduje obilježja raznih slikarskih tehnika. Od tempere akrilne boje preuzimaju svojstvo postojanosti, od akvarela lazurnost, od gvaša punoću i pastelnost izričaja, a od uljanih boja dubinsku svjetlost boje. Tehnika se sastoji od pigmenta pomiješanog s tzv. akrilatima – esterima poliakrilne i metakrilne kiseline – koji služe kao vezivno sredstvo. Takve su boje topive u vodi i relativno se brzo suše, što je njihova možda i najveća komparativna te praktična vrijednost.
Kiparske tehnike
Podjela kiparskih tehnika, što logika i nalaže, bazira se na materijalu koji umjetnik koristi pri izradi kiparskog rada, odnosno skulpture. Ne ulazeći na ovom mjestu u sve moguće izvedenice materijalnosti kiparskih djela, ostavit ćemo tu zasebnu temu umjetničkog izražavanja za neku drugu priliku.
