Što je grafika i kako nastaje?
U potrazi za umjetninama često možemo naići na grafike, koje su u većini slučajeva znatno jeftinije od slika (na platnu), te stoga predstavljaju zanimljivu opciju za kupnju umjetnine po prihvatljiv(ij)im cijenama. Međutim, često se postavlja pitanje koja je razlika između grafike i slike i što pojam grafike uopće obuhvaća, pa smo u jednoj od naših prvih priča željeli obraditi upravo tu tematiku, te se nadamo da će ovaj članak ponuditi odgovore na mnoga - ako ne sva - vaša pitanja.
Grafika kao medij
Pod pojmom grafike (od grčke riječi grafein = pisati) podrazumijevamo jedan važan i danas neophodan medij ljudskog vizualnog komuniciranja, koji se od drugih slikarskih vrsta – koje koriste samo podlogu i boje – razlikuje izradom matrice s koje se crtež ili slika otiskuju na papir, odnosno na neku drugu podlogu.
Iako grafiku kao likovnu vrstu možemo podijeliti prema nekoliko različitih kriterija, zajedničko svim podvrstama i tehnikama grafike jest postojanje tiskovne forme – koju kod umjetničke grafike izrađuje umjetnik sam – te tiskovne podloge ili nosioca tiska, koji se (re)producira u ograničenom broju primjeraka i potpisuje od strane umjetnika.
Grafičke tehnike
Najpoznatija podjela grafičkih tehnika je prema načinu tiska, vrste površinskog materijala i obrade matrice, a čine ju:
tehnike visokog tiska (drvorez, linorez, knjigotisak,…)
tehnike dubokog tiska (bakrorez, suha igla, bakropis, akvatinta,…)
tehnike plošnog tiska (monotipija i litografija, ofsetni tisak,…)
i tehnike propusnog tiska (svilotisak ili serigrafija, tj. sitotisak,…)
Vrijednost grafike
Grafička, odnosno tiskana djela - bilo da su nastala u maloj tiraži ili su industrijski reproducirana u velikom broju primjeraka - ne služe samo kao vizualni element u svakodnevnom životnom okruženju, već ih možemo sakupljati i promatrati kao investiciju, obzirom da nije rijetkost da vrijednost grafika pojedinih umjetnika često naraste i do 10 puta kroz period od desetak godina.
Pored umjetničkih grafika, plakati, ilustracije iz knjiga i časopisa, te oni sami predstavljaju neke od mogućih područja stvaranja vlastitih zbirki, zbog čega se danas tiskana grafika često može pronaći u specijaliziranim galerijama i antikvarijatima. Kolekcionar(t)stvo tako postaje jedinstvena pustolovina, koja od traganja za nekim određenim listom grafike, pronalaženjem i posjedovanjem (kupovinom, aukcijom ili razmjenom), izučavanjem literature i stalnim promatranjem te uspoređivanjem dovodi do pravog znalaštva.
Bitno je ovdje istaknuti da se svaki otisnuti grafički list s izvorne matrice smatra originalom, pa ga zato umjetnici redovito olovkom potpisuju uz oznaku broja otisnutih primjeraka i naklade. Tako npr. oznaka 7/50 označava 7. otisak grafike iz naklade od njih 50. Još su rjeđi, a kronološki raniji tzv. otisci za autora, koji podrazumijevaju prve primjerke izašle iz tiska s čijom se kvalitetom autor “slaže”. Otuda – ako ste se ikada zapitali što je – na grafičkim djelima kratica E. A., koja potječe od francuskog izraza épreuves d’artiste, odnosno „uz odobrenje umjetnika“.
Povijest grafike
Tijekom povijesti razvoj tiska i grafike ispreplitao se u mnogostrukosti svojih tehnika i vrsta. Još od prvih čovjekovih potreba za označavanjem vlasništva u starovjekovnoj Mezopotamiji – gdje se drvenim pečatom utiskivalo u glinenu ploču – preko Guttenbergove biblije i Dürerovih bakroreza, do suvremenog tiska novina, razvoj medija u ciklusima je doživljavao popularizaciju određenih vrsta nauštrb drugih. Danas pak prevladava mišljenje kako su sve grafičke vrste podjednako vrijedne, odnosno da njihov značaj procijenjujemo u odnosu na cilj koji želimo postići. To naravno ne znači da ćemo dnevnu tiskovinu cijeniti jednako kao i čuvene Rembrandtove bakropise, no što se same grafičke tehnike tiče, svaka ima svoju realnu i upotrebnu vrijednost.
Ipak, s mogućnošću neograničenog umnožavanja u industrijskom tisku, na strani umjetnika povijesno se razvijao suprotan pokret koji se svjesno zalagao za malu tiražu, i koji je cijenio tiskanu grafiku zbog njenih tehničkih osobitosti. Tako je došlo i do proturječnosti između grafičkoga zanata, odnosno industrije s jedne, te umjetnika s druge strane. Iz istog razloga – usprkos tehničkom napredovanju industrijskog područja tiska – na području umjetnosti dugo se ostajalo pri tradicionalnim grafičkim tehnikama poput drvoreza, bakropisa i litografije. Jedino je serigrafiji (sitotisku) uspio brzi prodor na umjetničko područje.
Svilotisak ili serigrafija, tj. sitotisak općenito
Svilotisak ili serigrafija (od latinske riječi sericus = svilen) spada među tehnike propusnog tiska, koji nastaje protiskivanjem boje kroz tiskovnu formu – u ovome slučaju kroz svilu napetu na (drvenom) okviru. Međutim, nije rijetkost da se osim prave svile za ovu tehniku koriste slični propusni materijali poput sintetičke tkanine ili metalne mrežice prekrivene emulzijom, odakle i potječe opća riječ za sitotisak. Jedna je od najstarijih grafičkih/tiskarskih tehnika (korištena u Kini još prije nekoliko tisuća godina za oslikavanje svile), a ponovno je otkrivena dvadesetih godina 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama.
Sitotisak kao šablonska tehnika direktnog propusnog tiska funkcionira tako da se posebnim strugačem (tzv. rakelom) kroz tiskanu formu ili šablonu (npr. od svile) na tiskovnu podlogu (papir, metal, staklo i dr.) potiskuje željeno bojilo. Postupak se ponavlja onoliko puta (prolaza boje) koliko željeni motiv grafike ima boja, a potrebno je vrijeme da se svaka pojedina boja osuši prije tiskanja iduće.
Tiskovna forma (šablona) se prije direktnog oslikavanja - ili izlaganja svjetlosti preko fotografskog filma - tretira posebnim kemikalijama, što rezultira njezinim skrućivanjem na mjestima gdje je svjetlost prošla kroz film. Time tiskovna forma, odnosno sito, postaje nepropusno za boju na mjestima koja su bila svjetlosno eksponirana (slobodne tiskovne površine), dok ostaje propusna na ostalim mjestima (tiskovni elementi).
Od svih tiskarskih postupaka, upravo sitotisak zbog velikog nanosa boje djeluje najjačim intenzitetom boje, što je nekoć bilo izuzetno pogodno za tisak reklamnih plakata, a danas ga koriste ponajviše umjetnici pri izradi grafika.
Svjetski i hrvatski umjetnici koji su stekli slavu na sitotisku
Nakon Drugog svjetskog rata tehnika sitotiska je doživjela pravi boom, te su ju popularizirali umjetnici poput Andyja Warhola, Roberta Indiane ili Miltona Glasera. Karakteristični izričaj sitotiska – s jako naglašenim bojama u stilu pop-art i op-art stila nastalih u Americi – ukorijenio se i u Europi šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Neki od hrvatskih umjetnika koji su prihvatili nove trendove korištenjem serigrafije - ujedno ju kombiniravši s novim pogledima na umjetnost općenito - su pripadnici poslijeratnog umjetničkog pokreta EXAT 51, predvođeni Ivanom Piceljem, Vjenceslavom Richterom i Aleksandrom Srnecom, te njihovi suvremenici poput Zlatka Price, Ede Murtića, Ivana Knifera ili Vasilija Jordana. Danas živući hrvatski umjetnici koji su se istaknuli u ovom mediju (među mnogim drugima) su Boris Bućan ili Vatroslav Kuliš.
Partnerski odnos umjetnika i majstora sitotiska
Kod tehnike sitotiska dolazi do svojevrsne podjele rada između umjetnika i tiskara, jer su rijetki slučajevi u kojima umjetnik provodi čitav proces otiskivanja. To i dovodi do suradnje između sitotiskara i umjetnika, koja na koncu tvori vrijedno i nadasve kvalitetno umjetničko djelo.
U počecima stvaranja kolekcionarta jedna od prvih destinacija na koje smo se zaputili kako bi naučili više o pomalo nepoznatom svijetu grafika bila je skrivena radionica Roja Perića, koja na zagrebačkom Kaptolu postoji već više od 40 godina. Osim što smo tada iz prve ruke imali priliku doživjeti cijeli proces od pripreme šablone do tiskanja boja, ono što nam je posebno ostalo zapisano u pamćenju jest Rojeva vrlo jednostavna definicija grafike, koji kaže da je "stvaranje grafike prijevod umjetnikova rada".
Uloga tiskara u stvaranju umjetničkih grafika (pre)često ostaje nedorečena, medjutim sami umjetnici najbolje znaju koliko je bitno tko je druga strana u ovakvom partnerskom odnosu, gdje ponajviše do razine majstorstva sitotiskara ovisi koliko će grafika biti kvalitetna i uspješna u sveukupnom obuhvaćanju umjetničke autorske ideje. Rijetki su hrvatski umjetnici poput Borisa Bućana ili Ivana Picelja koji se mogu pohvaliti da su njihova djela izložena u stalnim postavima najznačajnijih svjetskih muzeja suvremene umjetnosti poput New Yorške MoMa-e (Museum of Modern Art) ili Londonskog Tate Modern-a. Medjutim, uz njih, s punim pravom na predstavljanje radova koji su njihovih ruku djelo mogu biti ponosni i sitotiskari koji su takve autorske predloške prenijeli na novi medij, koji je u konačnici i omogućio široku popularizaciju djela i samih autora.
Kupnja grafike na kolekcionartu
S ciljem da djela mlađih hrvatskih autora dopru do domova što većeg broja zaljubljenika u umjetnost, kolekcionart se udružio s umjetnicima te iskusnim hrvatskim sitotiskarima kako bi ponudio umjetnička djela neupitne kvalitete i limitiranoga broja, za svačiji budžet. Pozivamo te da ih otkriješ u našem inventaru umjetnina, i upoznaš same umjetnike.
