DIANA TROHAR

UMJETNICA

Eksperiment je za mene glavni pokretač i poticaj da uopće krenem promišljati o radu, i motiv za istraživanje i promišljanje o tome na koji način riješiti neki likovni problem.

Diana - boginja zemlje, gipsa i krede.

Diana Trohar, mlada autorica zanimljivog imena, i još zanimljivijeg umjetničkog senzibiliteta, potječe iz obitelji u kojoj su se umjetnost i kreativnost uvelike cijenili i poticali. Štoviše, Dianina baka - koja nosi prezime Iveković-Trohar - rodom je vezana te je odrasla u kući poznatog hrvatskog slikara historicističkog razdoblja Otona Ivekovića, rođenog u Klanjcu 1869. godine. Iako Dianin umjetnički opus nema nikakvog stilskog doticaja sa spomenutim autorom, ovo dvoje umjetnika zasigurno dijeli entuzijazam i strast prema likovnom izražavanju, koji su kod Diane bili izraženi još od najranije dobi.

Nakon završetka Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, Diana upisuje Grafički odsjek Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirala 2020. godine velikom samostalnom izložbom u Galeriji SC - nazvanoj Izostanak. Već ondje mogle su se nazrijeti neke odrednice Dianinog pristupa umjetnosti, koji opisuju prije svega izrazita gestualnost i procesualnost postupka - u kojima produkt stvaranja ne prednjači pred samim činom, odnosno procesom nastanka umjetničkog rada.

Snažan autorski potpis, naglašavanje materije kroz korištenje neslikarskih materijala poput gipsa, keramike, kudelje, betona, krede ili ljepila, odustajanje od tradicionalnih formata slike, te izrazita orijentacija k apstrakciji u radu Diane Trohar bez sumnje govore o jasnim utjecajima enformelističkog slikarstva, koje se u domaćoj sredini počelo ukorjenjivati krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Umjetnici poput Ive Gattina, Eugena Fellera, Marijana Jevšovara ili Đure Sedera u našoj su sredini bili rodonačelnici ovog neprogramatskog slikarskog pravca stasalog na premisama egzistencijalističke filozofije koja je izrasla u ništavilu poslijeratnog društva, a što je u umjetnosti rezultiralo zalaganjem za čistu pojavnost slikanog djela nauštrb vjernog prikazivanja svijeta kojeg vidimo. Radikalni enformel (fr. "art informel" = bezoblična umjetnost) još je dosljednije slijedio paradigmu slikarstva lišenog svake vrste promišljenog planiranja, zauzvrat nudeći produkte (slike) nastale potpuno automatski, spontano i izrazito procesualno: primjerice izlijevanjem ili nanošenjem materije na površinu platna bez prethodno utvrđenih kompozicijskih i estetskih načela, a još manje određenih političkih konotacija. Nepredvidivost (postupka) i naglasak na materijalnosti djela mogli bi se svesti stoga pod temeljne karakteristike ovog radikalnog tipa apstraktnog slikarstva u našoj, ali i svjetskoj umjetnosti.

U velikoj su mjeri slike Diane Trohar nastavak upravo ovdje iznesenih postulata enformelističkog slikarstva, kojima Diana gdjegod dodaje i elemente figuracije - bilo u vidu nedefiniranih geometrijskih formi koje se u njenom slikarstvu često javljaju u repetitivnom nizu ili pak reduciranih oblika određenih konkretnih pojavnosti – primjerice vaza i ćupova. A kao što govori naslov jedne od njezinih posljednih izložbi „Zauzimanje prostora“, Diana svojim slikama nastoji zauzeti prostor u koji ih postavlja i izlaže, te pokušava iznaći likovna rješenja za prevladavanje dvodimenzionalnih zadatosti plošne slike, što također čini i sa svojim radovima u keramici, odnosno estetski privlačnim vazama organskih oblika koje skladno upotpunjuju prostore u kojima se nalaze - poput njenog ateliera koji je i za slučajnog posjetioca, kako ona sama kaže, oaza mira i spokoja.

Slike Diane Trohar iznimno su reduciranog kolorita - gotovo pa monokromne, ili pak u vrlo suptilnim zemljanim tonovima - a što nerijetko proizlazi iz same vrste materijala koju umjetnica koristi pri građenju svojih 'reljefnih slika'. U debelim i gustim nanosima boje kojima stvara reljefnu teksturu svojih slika, odnosno u njih ukomponiranima neslikarskim materijalima poput keramičkih pravokutnika, ili pak u dubokim reznim linijama kojima intervenira u tkivo slika poigravaju se svjetlo i sjena te se pred promatračem eksponiraju u najogoljenijoj formi svojih materijala. Ipak, unatoč ovakvim grubim materijalima i neslikarskim postupcima kojima gradi svoje zavodljive kompozicije (ipak su one to na kraju), Dianine slike zrače gotovo proturječnim minimalizmom i skladom koji postiže rijetko koji umjetnik njene generacije.

Za kraj, spomenimo citat iz jednog od posljednih Dianinih intervjua u kojem se osvrće na (ne)upotrebu boje u svom radu, a koji vrlo koncizno sumira zašto unatoč nedostatku boje njezine slike zrače nekom posebnom energijom te posjeduju iznimnu umjetničku pojavnost: “Ne bih rekla da sam se odmaknula od boje. Nikad je zapravo ni nisam intenzivno koristila, tako da nije bilo potrebe za odmicanjem. Mislim da su svi elementi slike na neki način strategije kojima opisujemo sebe i svoju duhovnost, odnosno neki svoj unutarnji kolektivni osjećaj koji se ne može verbalizirati.” Svakom tko je Dianu makar negdje vidio, ili imao zadovoljstvo razgovarati s njom, uz pogled na njen likovni opus prethodna rečenica imat će potpunog smisla. Uživajte i vi u Dianinom miru, koji smo nadamo se, uspjeli prenijeti kroz video intervju iz njenog ateliera.

BIOGRAFIJA

Diana Trohar rođena je 1992. godine u Zagrebu. Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti dizajna, upisuje preddiplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 2020. na Grafičkom odsjeku u klasi profesora Josipa Baće, sa samostalnom izložbom u Galeriji SC. Svoja djela dosad je predstavljala na dvadesetak skupnih domaćih i inozemnih izložbi, te na nekoliko samostalnih. Dobitnica je natječaja tvrtke CROZ za likovno rješenje predstavljeno na pročelju zgrade 2021. godine. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Osim slikarstvom bavi se grafikom, ilustracijom, keramikom, dizajnom i fotografijom.