MIHAELA RAŠICA

UMJETNICA

Često slikam jednostavne motive i objekte, ali koristim neuobičajeno osvjetljenje, dodajem neki element koji izaziva čuđenje ili usuglasim paletu boja i dinamiku poteza tako da ti motivi iskoče iz svoje “uobičajenosti”. To zapravo i nije samo umjetnički, već opći pogled na svijet gdje su sve stvari oko nas žive, samo na to treba obratiti pažnju.

Atmosferične scene i kolorit s juga

Koliko god po svojim motivima bile heterogene, slike Mihaele Rašica odmah ćete uočiti i prepoznati. Dogodilo se to i nama prilikom posjeta Nastavničkom odjelu zagrebačke Likovne akademije na Jabukovcu u proljeće 2023., neposredno prije nego što će mlada umjetnica diplomirati na odsjeku Likovne kulture, uz veliku izložbu upriličenu u Galeriji Kranjčar. Ciklus radova koji je ondje izložila, zvučnog i slikovitog imena Gozba!, prožet je istom onom vrstom aure koja i inače krasi njezina likovna ostvarenja, a možemo reći i personu slikarice koja (nimalo slučajno) velik interes iskazuje prema pisanoj riječi u formi poezije. Ova rođena Dubrovkinja iza sebe ima dvije objavljene zbirke poezije, a nedavno je dovršila i svoj drugi diplomski studij na Slikarskom odsjeku zagrebačke Likovne akademije. Od Gozbe! do Geneze, kako se zvao njezin drugi diplomski rad - obuhvaćajući ciklus slika velikog formata u tehnici ulja na platnu - možemo pratiti i genezu Rašičinog slikarstva, koje se postupno razvijalo upijajući različite stilske i formativno-narativne utjecaje.

Karakteristično za oba ciklusa jest da na konceptualnoj razini stupaju u vezu s višim pojavama; pa je tako slike iz ciklusa Gozba! bilo moguće u vezu dovesti i s euharistijskom inačicom okupljanja za stolom, gdje svaki element ima svoje vlastito simboličko značenje i emanira uzvišenim duhom. Kod Geneze je pak, impresiju trenutka ili pojave koja ju je u potaknula na stvaranje zamijenio daljnji pomak prema ekspresiji, odnosno pronalaženju u sebi osjećaja kojima bi uz novosteknuta znanja na polju estetike stvorila Sliku, istim onim metodama kojima to čini u svojoj poeziji kao izražajnoj mogućnosti (pisanog) jezika. Geneza se osvrće na rađanje i stvaranje, odnosno neprekidno izrastanje formi kao iskaza volje za postojanjem, schopenhauerovske Lebenswille materijalizirane u mediju slikarstva.

Oba ciklusa stoga karakterizira figurativni pristup slikarstvu, putem kojeg umjetnica lakše prenosi promatraču željenu priču, odnosno potiče ga na narativno iščitavanje slikarskog djela. Rašica slika, tj. bilježi sasvim obične predmete, pojave i ljude (scene), ali čini to na način pun vlastitih konotacija umjetnice „bio to rahli, svijetli oblak na zimskom nebu, bilo to snažno i teško tijelo bika ili bijeli vrč za vodu u nečijim rukama u suton.“ Umjetnica počinje od krupnog kadriranja izabranog predmeta u svrhu njegovog premještaja iz realnog prostora koji nastanjuje, u prostor slike - u kojem se širi od ruba do ruba slikanog polja. Poseban dojam izazivaju njezini poluapstraktni portreti, koji se zaista doimaju kao da na njezinim platnima dišu, šire se i protežu. Naime, kada prikazuje predmete i ljude, umjetnica se ne pita kako oni izgledaju, već što oni po svojoj biti jesu - što im je svrha ili cilj - te u odnosu na vlastitu interpretaciju toga pitanja formira likove kojima daje specifična obilježja i obličja.

Osim spomenutog načela dominacije (u vidu krupnog kadriranja glavnog elementa slike), umjetnica veliku pažnju posvećuje kolorističkim aspektima svoga djela, što u njenom slučaju podrazumijeva otvorenu (postimpresionističku) paletu i korištenje zemljanih, blago „hrđavih“ tonova. Bojom, odnosno svjetlošću, akcentuira područja slike da bi u predmet koji prikazuje unijela život; pa tako u prikazu kuće iz ciklusa Gozba! vidimo kako se popodnevno sunce reflektira na njegovom istočnom pročelju, stvarajući živopisnu melankoličnu atmosferu jednog (ljetnog) poslijepodneva.

U odnosu na sjetni i emanacijski karakter ciklusa Gozba!, Genezu prožima naoko vidljiv iskorak prema ekspresionističkim stremljenjima koji se očituje se kroz daljnju deformaciju prikazanih likova, korištenje boje da bi se prikazao unutarnji dinamizam stvari te sučeljavanje različitih elemenata slike kojim je dočarana njihova unutarnja napetost. Dobar primjer je slika Širina u grudima, kojom dominira crvena boja tijela nedefiniranog krupnog lika. O crvenoj umjetnica govori: “Imam poseban odnos s crvenom bojom. U mojim slikama ona često služi kao referentni zvuk, kao sunce u sistemu slike. Crvena je putena, duboka, magnetična, isijava, emanira, grije, reže i unosi se u lice...”

Pripremajući se za izložbu kojom će se pridružiti Kolekcionartu, naš nedavni posjet atelijeru Mihaele Rašice donio je novo iznenađenje kad smo ga najmanje očekivali. U prostoru ispunjenom slikama različitih formata od poda do stropa, poput kakvog starinskog stana u Firenci ili Parizu, među već dobro nam poznatim radovima dočekale su nas nove slike nastale tijekom Mihaelinog ljetnog boravka u rodnom Dubrovniku. Jačeg kolorita i svakodnevnih ljetnih motiva, ovi su radovi ponovno u njezin opus unijeli nešto novo i drugačije, a potvrđuju vještinu autorice koja samu sebe voli izazivati u različitim temama, stilovima i tehnikama. Tako je, primjerice, na 37. zagrebačkom Salonu mladih Rašica publiku zaintrigirala s tri rada u tehnici fresco slikarstva, gdje je na zadanu temu vremena odgovorila slikanjem po žbuci koja osipanjem aludira na prolaznost istog, i zahvaljujući konceptualnoj vrijednosti samoga rada bila jedna od rijetkih umjetnika iz područja tradicionalnog slikarstva koji su ondje izlagali.

Obzirom na raspon interesa i tema kojima se bavi, pristup likovnosti prepun promišljanja i referenci, te vještu ruku tehničke realizacije, vjerujemo da će Mihaela Rašica nastaviti publici otkrivati nove strane svog slikarstva - iz pozicije istinskog umjetnika, onog koji se u njoj budi dok piše stihove vlastite poezije.

BIOGRAFIJA

Mihaela Rašica rođena je 1997. u Dubrovniku. Diplomirala je 2023. na odsjeku Likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo, a 2024. završava poslijediplomski studij likovnih umjetnosti na istome fakultetu u klasi prof. Matka Vekića. U sklopu Erasmus+ programa 2020. godine studirala je na preddiplomskom studiju Bellas artes na Sveučilištu u Granadi, Španjolska. Mihaela ima dvije objavljene autorske zbirke poezije: “Grimiz, kristal i sol” (2023.) i “Strune i stihije” (2020.), Naklada Bošković, Split. Živi i radi u Zagrebu gdje se bavi slikarstvom, poezijom i filmom. Član je HDLU-a.